Izazovi organizacijskog dizajna studentskih centara u Hrvatskoj

Ovaj post nastao je na temelju seminarskog rada “Dizajniranje novog modela studentskog predstavništva u Republici Hrvatskoj” na EFZG-u te identificira tri problema sa sustavom studentskih zborova: (1) neravnomjernost rizika i benefita osnivača i drugih visokih učilišta, (2) nezastupljenost visokih učilišta i njihovih studenata u upravnim tijelima studentskih centara i (3) nepostojanje adekvatne povratne veze između studenata u studentskih centara.

Studentski centri u Hrvatskoj ove godine mogu obilježiti 60 godina od svojeg začetka. Naime, 1957. godine osnovan je prvi studentski centar – Studentski centar Zagreb. Tri godine nakon, 1960. godine, osnovani su studentski centri u Rijeci i Splitu. Svi su oni nastali zbog rastućeg broja studenata i potreba za osnivanjem ustanove koja će se skrbiti o njihovom smještaju, prehrani i društvenom životu. Danas tako imamo 13 studentskih centara u Hrvatskoj.

SC brine o svim studentima, neovisno o tome na kojem visokom učilištu studiraju

Njihov organizacijski dizajn mijenjao se kroz vrijeme, a danas se suočava s novim izazovima. Na sljedećoj slici mogu se vidjeti lokacije 56 visokih učilišta u Hrvatskoj i 13 studentskih centara. Lokacije SC-a se uglavnom preklapaju s lokacijama visokih učilišta, što ima smisla. Svaki SC brine se o svim studentima na jednom geografskom području te se čak može reći da ima monopol na tom području (što se može reći da je ok). Primjerice, SC zarađuje od iznajmljivanja studentskih domova i od provizije na studentskim ugovorima od svih studenata, neovisno na kojem su visokom učilištu

Međutim, uvidom u vlasničku strukturu, tj. u popis osnivača studentskih centara, uviđamo da su njihovi osnivači uglavnom Sveučilišta (koja su i najveća na svom području) i tu dolazimo do prvog problema. Prema Zakonu o ustanovama, članak 57. navodi kako osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze.  To znači da je, primjerice, Sveučilište u Zagrebu odgovorno za obveze Studentskog centra u Zagrebu iako ono pruža usluge svim studentima na području Zagreba ne uvjetujući studiranje na Sveučilištu u Zagrebu. Odnosno, dok Sveučilište u Zagrebu ima sve rizike, benefite imaju sva visoka učilišta u Zagrebu jer svi studenti mogu koristiti usluge SC-a iako njihova visoka učilišta nisu njihovi osnivači.

Rizik i moć ima jedan osnivač, a benefite imaju sva visoka učilišta

Uz spomenuti rizik, ipak postoje neki benefiti koje si osnivač, u ovom slučaju UNIZG, čuva. Naime, na primjeru SCZG, tijelo koje upravlja studentskim centrom (upravno vijeće) sastoji se od 5 članova, a to su:

• dva predstavnika Sveučilišta koja predlaže Senat sveučilišta,
• jedan predstavnik nadležnog ministarstva kojeg predlaže ministar,
• jedan predstavnik studenata kojeg imenuje Senat sveučilišta na prijedlog Studentskog zbora,
• jedan predstavnik radnika Studentskog centra kojeg predlaže Radničko vijeće.

Odluke se donose većinom prisutnih članova, a najmanje troje članova mora biti prisutno za donositi pravovaljane odluke. I tu nastaju iduća dva problema sa studentskim centrima. Najveću moć donošenja odluka ima osnivač, a to je Sveučilište, koji može donositi odluke na razini cijelog geografskog područja kojeg pokriva SC te upravlja novcima koji su zarađeni pružajući usluge svim studentima, a ne samo studentima UNIZG. Ostala visoka učilišta na tom geografskom području nemaju nikakvu moć odlučivanja kao ni njihovi studenti. Naime, predstavnik studenata je imenovan od strane Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu. Studenti koji ne studiraju na tom sveučilištu nego na nekom drugom visokom učilištu nemaju nikakav pa ni posredni način na koji mogu utjecati na odluke SC-a.

Studenti imaju zanemarivu moć u donošenju odluka

Treći problem koji nastaje jest zastupljenost studenata u upravnom vijeću. Dok su studenti ti koji najviše ovise o studentskom centru jer se on ipak brine o njihovom standardu, studenti imaju tek jedan glas u upravnom vijeću i mogu biti preglasani u svaki trenutak. Takav odnos zapravo ukazuje na nepostojanje adekvatne povratne veze između SC-a i svojih korisnika usluga, tj. studenata.

Navedeno upućuje kako je potrebno mijenjati organizacijski dizajn studentskih centara u Hrvatskoj. Postojeći dizajn vjerojatno je bio adekvatan u okolnostima kada su sveučilišta bila jedina značajna visoka učilišta na nekom geografskom području. Međutim, potrebno ga je promijeniti kako bi odgovorio na nove izazove te omogućio studentskim centrima daljnji rast.

Organizacije su uspješne u onoj mjeri u kojoj im to omogućava njihov organizacijski dizajn zbog čega organizacijama nije lako opstati u dinamičnom okruženju koje od njih zahtjeva stalnu promjenu (Galbraith, J. R., 2002.). Ono je dio uspjeha ili neuspjeha svake organizacije te određuje dugoročno ograničenja njena uspjeha.