Seminar je napisan za potrebe izbornog predmeta “Modeli financiranja posebnih namjena” kod prof. dr. sc. Alena Stojanovića na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Poljoprivrednici su vrlo heterogena skupina s različitim veličinama zemljišta, razine proizvodnje, proizvodne sposobnost, razine mehanizacije i stručnosti. Međutim, svi oni dijele ograničenu mogućnost pristupa potrebitim financijskim uslugama za svoje poljoprivredne djelatnosti, ali i ukupnih troškova kućanstva. Naime, ukoliko govorimo o poljoprivredi, vrlo često je riječ o pojedincima koji zapošljavaju radnike ili cijelim obiteljima koji žive udaljeno od urbanih sredina. Za razliku od industrijskog postrojenja ili tercijarnih djelatnosti, poljoprivreda nerijetko zahtjeva prilagođeni životni stil i jedini izvor prihoda je poljoprivreda. Ukoliko govorimo o financiranju, nerijetko se podrazumijeva financiranje same djelatnosti, ali i životnih troškova koji prate bavljenje poljoprivredom.

U tom kontekstu, karakteristike financiranja i trendova financijskih usluga u poljoprivredi su inovativno financiranje, smanjenje rizika i distribucijski modeli. Inovacije podrazumijevaju modele koji još nisu široko prošireni, modele prilgođene prilikama i karakteristikama svake države te prilagođene pojedinim poljoprivredniku. Također, istraživanja ukazuju da je potrebno ostvariti suradnju između različitih aktera privatnog sektora i distribucijskih lanaca te privatnog i javnog sektora (International Finance Corporation (2012) Innovative agriculture SME finance models, Global partnership for financial inclusion).
No čemu toliki naglasak na industriju i zašto ne može biti prepuštena tržištu kao i ostale djelatnosti Smatra se kako su investicije u poljoprivredu, odnosno razvoj poljoprivrede, jedan od najučinkovitijih načina za razvoj sigurne i zdrave hrane te smanjenja siromaštva. Za zapadni svijet, zdrav način prehrana postao je trend, a za zemlje trećeg svijeta je izvor ekonomskog razvoja, način za smanjenje siromaštva i suzbijanja gladi. Procjenjuje se da će svjetska potražnja za hranom povećati se 50 posto do 2030. godine vođena razvojem srednje klase u urbanim područjima. Nadalje, financiranje (i investiranje) omogućuje poljoprivrednicima da ulažu u nove tehnologije, čime se povećavaju prinosi i doprinosi se proizvodnji zdrave hrane te boljim prihodima. Također, poljoprivreda investitorima može biti kao dobar način za diverzificiranje rizika portfolia.

Poljoprivreda, kao i ostale djelatnosti, nisu bez rizika. U poljoprivredi susrećemo se s pet grupa rizika. Prvi je rizik proizvodnje, odnosno rizik da prinos bude manji od očekivanog. Taj rizik proizlazi iz vremenskih uvjeta kao što su suša, mraz, jaka kiša ili tuča berbe, ali i nepogoda zbog kukaca, štetnika i bolesti. Idući je rizik tržišta koji se odnosi na mogućnost da će proizvod izgubiti tržište ili da će cijena otkupa/prodaje biti manja nego što se očekivalo. Uobičajeni razlozi takvog rizika je povećana ponuda ili smanjenje potražnje na tržištu; gubitak pristupa tržištu zbog preseljenja ili zatvaranja kupca. Slijede financijski rizici koji se odnose na nemogućnost financiranja obveze, niži profit od očekivanog i gubitka vrijednosti. Uz već nabrojane tu su pravni rizici odnosno rizik od promijene regulative te ljudski rizik. Ljudski rizik može biti osobito značajan u malim poljoprivrednim gospodarstvima gdje je nositelj gospodarske djelatnosti obitelj i njihovi međusobni odnosi te znanje i iskustvo najstarijeg člana obitelji. Još jedan rizik kod poljoprivrednika je i nemogućnost velike diversifikacije rizika u proizvodnji. Naime, za uzgajati više sorti potrebna je različita tehnologija te još više zemlje. Često je zbog toga poljoprivrednik izložen riziku jednog proizvoda.

Što se tiče financiranja, čest je slučaj kreditiranja poljoprivrednika na temelju kolaterala, tj. stavljanja pod hipoteku kuću, zemljište ili postrojenje. Također, poljoprivrednici imaju mogućnost korištenja operativnog leasinga čime se mogu pribaviti skupi strojevi koji su potrebni samo za određeni vremenski period. Kod uzgoja višegodišnjih nasada, vrlo je čest grace period odnosno period mirovanja tijekom kojeg poljoprivrednik ne mora otplaćivati kredit dok urod ne bude dovoljan za prodaju, najčešće tri godine. Rijetko korišten instrument je i hedging.

Država je prepoznala važnost poljoprivrede i danas. Poljoprivreda je izuzeta iz zabrane Europske unije o subvencioniranja pojedinih djelatnosti, tj. izdašno se podupire poljoprivreda te se uvode uvozne kvote za treće zemlje kako bi se zaštitila domaća proizvodnja. Također, na snazi su programi ruralnog razvoja koji podupiru ostanak na ruralnim područjima. Kroz HBOR plasiraju se sredstva kroz kredite s preferencijalnim kamatnim stopama i grace periodom ili garancije prilagođenim za poljoprivrednike. Kako bi se smanjili početni troškovi, tj. troškovi kupovine poljoprivrednog područja, država je osnovala agencije koje se bave davanjem državnog zemljišta u zakup na 50 godina što smanjuje iznos početnih ulaganja kako bi se započela proizvodnja. Iako, trenutno u Hrvatskoj financijsko tržište nije dovoljno razvijeno za kompleksnije financijske usluge poput sekuritizacije ili otkupa kredita danih poljoprivrednicima. Također, ne postoji ni specijalizirana banka za poljoprivredu, odnosno “Agro banka”, ali takva institucija vjerojatno ne bi mogla ni funkcionirati kao banka u tom smislu riječi (s depozitima) već eventualno kao neka varijanta GSE-a ili državna institucija koja bi doprinijela razvoju fin. tržišta i fin. poljoprivrednika.

Objavio Marko Božac

Geek, optimist & doer. Ekonomist 🤓 zaokupljen operacijama, inovacijama, digitalnim transformacijama i analizom podataka te zaljubljenik u marketing, komunikacije i dizajn. 📱

Ostavite komentar

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

%d blogeri kao ovaj: