Financijska isključenost zbog nedostatka novca, a ne manjka edukacije?

Seminar je napisan za potrebe izbornog predmeta “Modeli financiranja posebnih namjena” kod prof. dr. sc. Alena Stojanovića na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Bankovni račun, nešto što nam se danas čini tako banalno dok plaćamo svojim mobilnim uređajem proizvode u trgovini. Uzimajući ga zdravo za gotovo, zaboravljamo da postoje osobe koje nemaju svoj vlastiti bankovni račun. Riječ je o financijski isključenim osobama. Prema Federal Deposit Insurance Corporation (listopad 2014. godine), radi se uglavnom o američkim kućanstvima s niskim dohotkom, mladima i nezaposlenima. Uz financijski isključene, istraživanje navodi “Underbanked” kućanstva, tj. one koji imaju loš pristup uobičajenim financijskim uslugama koje nude banke. Razlog tome su uglavnom jezične barijere (imigranti), velika udaljenost od financijske institucije, nepovjerenje u banakomate ili su pak starije osobe koje zbog vlastitih slabosti ne mogu konzumirati usluge. Kada je riječ o brojkama, underbanked čini 20 posto stanovnika SAD-a dok je financijski isključenih 8 posto, a financijski uključenih 67 posto stanovnika.

Zašto je uopće bitno da osobe budu financijski uključene, tj. financijski educirane? U osnovnoj školi podučavamo djecu kako da uče pisati, čitati, zbrajati, socijalizirati se i sve ostalo što je bitno kako bi se uklopili, tj. snašli se u društvu kako odrastaju. Te će im vještine biti potrebne pri pronalaženju posla, kupnji namirnica, razumijevanju svijeta oko sebe i zasnivanju obitelji da bi se zatim osamostalili. U jednom će trenutku pojedinac biti vrlo vjerojatno primoran obratiti se financijskoj instituciji kako bi, ako ništa drugo, otvorio bankovni račun kako bi mogao dobiti plaću. Još više, kako bi dobio kredit za kupnju stana za svoju obitelj kako bi se osamostalio, kupio auto ili započeo vlastiti poduzetnički poduhvat. Dakle, kontakt s financijskom industrijom je danas u razvijenom svijetu gotovo neizbježan kao i odlazak u poštu.

Pojedincu je u tom slučaju potrebna određena financijska edukacija pa i ona bazična informacija o štednji u banci, postojanje inflacije te kreditiranje. I društvu i pojedincu je korisno da štedi u banci. Pojedincu zbog dobivanje kamata na svoju štednju koju inače ne bi dobio da ju drži u čarapi, a društvu što će banka plasirati tu štednju kroz kredit kako bi se financirala potrošnja ili investicija. Bez financijske informiranosti ili edukacije, upitno je koliko bi se koristile financijske usluge.

No, teško je za govoriti da financijski needucirane osobe ne koriste bankovne usluge. Prisjetimo li se domaćeg slučaja Franak, dalo bi se raspravljati o razlozima zbog kojih su potrošači pristali na takve financijske proizvode ili zbog čega su ih tražili. Jasno, kamata je bila niža, ali uvijek možemo povesti raspravu koliko je odgovornost na pojedincu, instituciji koja im je odobrila kredit i državnim regulatornim tijelima da bi sada cijelo društvo, tj. država preuzela dio tereta loših financijskih odluka pojedinaca na račun poreznih obveznika.
No je li sve u edukaciji? Istraživanje iz prvoga dijela također navodi razloge financijske isključenosti. Kao prvi razlog navodi se nedostatak novca, čak 57 posto. Tek drugi razlog je nepovjerenje prema bankama s 34 posto. Ostali razlozi su prevelike naknade, problemi s bankovnim računima, privatnost te nedostupnost. Očito financijska edukacija nije prvo i jedino rješenje na financijsku isključenost. Kako bi pojedinac imao svoj bankovni račun, apriori mu je potreban dohodak koji bi zapravo mogao stajati na tom računu. Kroz edukaciju i informiranje eventualno bi se mogao riješiti problem trećine financijski isključenih osoba koje su izrazile nepovjerenje prema bankama. Najbolja politika za financijsko uključivanje stanovnika je zapravo politika zapošljavanja, a tek zatim financijska edukacija. Kada govorimo o financijskoj edukaciji, zapravo se ona najviše odnosi na osobe koje već imaju svoje bankovne račune i nešto novca na njima, a tek tada s trećinom onih koji su financijski isključeni.

Zašto nam je onda potrebna financijska edukacija? Ne zbog toga da bi pojedinci otvarali bankovne račune već da bi se odgovorno ponašali prema svojim financijama i adekvatno koristili financijske instrumente. Tu ne mora biti samo riječ o kreditima i štednji već i nekim naprednijim instrumentima poput dionica, udjelima u fondovima i slično. Prema OECD-ovim preporukama za financijsko obrazovanje i svijest (Recommendation on Principles and Good Practices for Financial Education and Awareness), trebalo bi:

• Provoditi nacionalne kampanje za povećavanje svijesti o potrebi za financijskim obrazovanjem kako bi se zaštitili od rizika,
• Financijsko obrazovanje treba početi u školi, tj. što ranije u njihovim životima
• Financijsko obrazovanje uklopiti kao dio državne skrbi
• Zadužiti tijelo koje bi bilo zaduženo za promicanje i koordinaciju financijskog obrazovanja na nacionalnoj razini
• Poticati internetske stranice s besplatnim financijskim informacijama i sl.

Što se tiče uloge financijskih institucija u financijskom obrazovanju, OECD preporučuje sljedeće:

• Povećati dostupnost svih relevantnih informacija za korisnika financijskih usluga o njihovim korištenjima i posljedicama,
• Poticati da se jasno razlikovati financijskog obrazovanja, financijske informacije i “komercijalne” financijske savjete.
• Svaki financijski savjet za poslovne namjene treba biti transparentan
• Za financijske usluge koje se konzumiraju dugoročno te mogu imati značajne financijske posljedice, financijske institucije trebaju provjeriti s klijentima je li ih razumio
• Mali print i nejasna dokumentacija treba obeshrabriti
• Financijske institucije treba poticati da educiraju svoje osoblje o financijama te razviti kodeks ponašanja za pružanje općih savjeta o ulaganjima i zaduživanja.

Financijske institucije očito trebaju sudjelovati u podizanju razine financijske edukacije. Počevši od gradnje povjerenja prema potrošačima (ukidanjem sitnog printa) do pojedinačnog provjeravanja sa svakim klijentom je li razumio instrument. No ipak, onaj tko najviše tu može pridonijeti je država sa svojima zakonima. Ukoliko je cilj da svatko ima otvoreni bankovni račun, zakonima se to može poticati i regulirati. Primjerice, već sada je nužno imati bankovni račun kako bi se isplatila plaća. Plaćanje “na ruke” danas je ilegalno, a regulirani su i troškovi koji se javljaju pri otvaranju i održavanju računa. Naime, regulator se pobrinuo da ti troškovi budu prihvatljivi, a institucije se još pri tome mogu natjecati na tržištu da imaju naknade još manje.